U pokretu bez obzira na vremenske uvjete

Muškarci i žene Njemačke službe za traganje i spašavanje na moru (DGzRS) dožive hitne slučajeve preko 2.000 puta godišnje. Odlaze na more kako bi pomogli ljudima u nevolji. Danju i noću, ljeti i zimi.

Nakon trenutka malog oklijevanja, skupim hrabrost i preskočim rub. Čini mi se kao milisekunda kasnije, a prostranstvo Sjevernog mora se zatvara nada mnom. Moje odijelo za preživljavanje vraća me na površinu, ali kratko razdoblje potpunog potapanja je neizbježno. Čim izronim, ispljunem vodu i povučem jezičak. Moj prsluk za spašavanje se sam napuhuje, ispunjavajući gotovo u cijelosti moje vidno polje. Svaki pokušaj orijentacije čini se beznadnim. Sve što mogu vidjeti je voda. Ovdje je tiho. Sablasno tiho. Nisam to očekivao. Srećom, odijelo me grije. Inače, s temperaturom od 16 stupnjeva voda bi polako, ali sigurno isisala svu toplinu iz mog tijela. Nekoliko minuta bespomoćno se ljuljam u Sjevernom moru. Da ne znam da čamac za spašavanje mora biti negdje vrlo blizu, sad bih paničario. Unatoč tome, minute prolaze zastrašujuće sporo i postupno počinjem sumnjati. Zašto ne čujem motore? Je li doista bila dobra ideja volontirati kao ispitanik uživo? Zašto sam točno tražio ovaj zadatak? Jesam li siguran da u Sjevernom moru nema morskih pasa? Malo po malo obuzima me nemir. Tada postajem svjestan glasova. Nedugo zatim, zvuk motora. Postupno mi se puls usporava. Nisam sam ovdje. Spas se približava. Dobar osjećaj. Kad pomoćni brod “Christian” spasilačke krstarice Hermann Rudolf Meyer naiđe usporedno, neka me ruka čvrsto uhvati za ovratnik i povuče na palubu.

Služba spašavanja na moru

Iako je možda zvučalo dramatično u pripovijedanju, ova vježba ni u jednom trenutku nije uključivala nikakvu opasnost. Vjetra praktički nije bilo, more je bilo mirno, odijelo za preživljavanje me grijalo, a posada čamca za spašavanje gledala je kad sam skočio u more. Sve je bilo dogovoreno. Prava hitna situacija je potpuno drugačija. A muškarci i žene iz Deutsche Gesellschaft zur Rettung Schiffbrüchiger (DGzRS), Njemačke pomorske službe za potragu i spašavanje, prolaze kroz to više od 2000 puta godišnje. Svaki put kad se to dogodi, odlaze na more pomoći ljudima u ozbiljnoj nevolji. Dan ili noć, po vjetru i kiši, ljeti ili zimi.

Zato što je DGzRS služba čamaca za spašavanje za Sjeverno i Baltičko more oko njemačke obale. Kako bi se osigurala najbolja moguća pokrivenost ovog ogromnog područja, ukupno 61 čamac za spašavanje i spasilački kruzer stalno je spreman za porinuće sa 54 postaje na otocima i duž obale. A ovi izleti rijetko su rutinski. Sićušno tijelo od samo 186 zaposlenih s punim radnim vremenom i preko 800 volontera u pomorskoj službi spašavanja može se pozvati da učini gotovo sve. Osim spašavanja ljudskih života na moru i pružanja primarne medicinske pomoći, posade čamaca za spašavanje vuku onesposobljene brodove u najbližu sigurnu luku, gase požare, prevoze bolesne i ozlijeđene osobe na sigurno. Ukratko: oni reagiraju na svaku zamislivu hitnu situaciju na moru.

150 godina organiziranog pomorskog spašavanja

Nije uvijek bilo ovako. Još u 19. stoljeću hitne situacije na moru su se na mnogim mjestima smatrale nepromjenjivom sudbinom, koju je na neki način odredio Svevišnji, i od koje se rijetko moglo pobjeći. Prema nekim procjenama, oko 1850. više od 50 brodova godišnje još je zapadalo u poteškoće kod njemačkih otoka u Sjevernom moru. Gotovo svi su potonuli, jer tada nije bilo ni propisno opremljenih spasilačkih čamaca ni organizacije koja bi mogla koordinirati pokušaje pomoći. To se promijenilo 1861. godine, kada je u Emdenu osnovana prva njemačka regionalna udruga za spašavanje žrtava brodoloma. Prve stanice za spašavanje izgrađene su na otocima Langeoog i Juist. Iste su godine u Hamburgu i Bremerhavenu nastala udruženja.

Osnivanjem DGzRS-a 29. ožujka 1865. u Kielu rođena je jedinstvena pomorska služba spašavanja. Sjedište organizacije je u Bremenu. U ranim godinama, neustrašivi ljudi bi se probili do mjesta nesreće u čamcima na vesla. Na brodu je potpuno zapovijedao kormilar, koji je određivao ritam veslanja i upravljao čamcem. Prvi motorizirani čamci krenuli su u promet 1911. Tehnologija se možda donekle promijenila, ali terminologija je ostala ista: i danas se kapetan krstarice za spašavanje naziva kormilar. Inače, čamci za spašavanje koji se danas koriste imaju vrlo malo zajedničkog sa svojim prethodnicima. Dugi su do 46 metara, u potpunosti su izrađeni od aluminija kako bi se težina svela na minimum i – kao u slučaju 23 metra dugog Hermanna Rudolfa Meyera – njihovi motori mogu razviti više od 3000 konjskih snaga. Na vodi mogu postići brzinu od 25 čvorova. To je gotovo 50 kilometara na sat. Moderna radarska oprema koristi se za prikaz što se i gdje kreće na vodi, a među ostalim zadaćama hidraulički sustavi otvaraju vrata na krmi kako bi se pomoćni brod  mogao spustiti u vodu ako ga nosi kruzer. Cjelokupna operacija financirana je isključivo donacijama, a ne iz poreza ili nekog drugog institucionalnog izvora.

HANSA‑FLEX je također uključen

Naravno, radi se o jednom voznom parku koji se mora stalno održavati. U tu svrhu, DGzRS upravlja vlastitim dokom za popravke u svom sjedištu u Bremenu. Ovdje se krstarice za spašavanje podvrgavaju generalnom remontu u redovitim intervalima. Cjevovode, cijevi i druge komponente za ugrađene hidraulične sustave isporučuje HANSA‑FLEX poslovnica u Arstenu već dugi niz godina.

Život na brodu

Hermann Rudolf Meyer, čamac koji smo koristili za gore opisanu hrabru vježbu, pripada 23,1-metarskoj klasi DGzRS. Posada od devet članova radi u svojevrsnom sustavu smjena. Četiri čovjeka žive na brodu 14 dana, a zatim imaju 14 dana na obali. Tijekom dežurstva ova četvorka jedva da napušta čamac, kako bi bili sigurni da će što prije porinuti. Ali to također znači da se viđaju gotovo svaki sat, svaki dan. Stoga je od presudne važnosti da se međusobno slažu. “Nema apsolutno nikakve šanse da nekoga izbjegnete”, objašnjava stariji kormilar Ulrich Fader. Brod ima četiri kabine i zajedničku prostoriju, koja služi i kao brodska bolnica u hitnim slučajevima. To nije puno mjesta. Svi novi članovi posade moraju proći probni rok. Potrebno je neko vrijeme prije nego što ekipa upozna pridošlicu i uvjeri se da se na njega može potpuno osloniti. Ovo slijepo oslanjanje je sve tijekom operacije. Jer muškarci i žene iz DGzRS-a rutinski riskiraju vlastite živote, kada moraju porinuti u teško more kako bi, na primjer, na trajektu prevezli nekoga tko je ozlijeđen. Ali sva oprema na svijetu ne mijenja temeljnu činjenicu: more je carstvo koje se ne može ukrotiti niti kontrolirati. Ali iskustvo može pomoći. A posade čamaca za spašavanje, sa svojom 150-godišnjom poviješću, imaju puno toga.

Moglo bi se još puno toga napisati o DGzRS-u, ali nažalost prostor za ovaj članak je ograničen. Ali svatko tko odvoji vremena da sazna više o službi spašavanja na moru brzo shvati da ona obavlja jedan od najvažnijih poslova na svijetu. Morate samo pročitati odgovor da biste znali: heroji se ne rađaju na televizijskim igrama ili na natjecanjima pjevanja uživo. Pravi heroji svakodnevno riskiraju svoje živote kako bi spasili druge. Po svim vremenskim prilikama, u svako doba godine, bez prestanka. Kao muškarci i žene na spasilačkim kruzerima DGzRS-a. Oni sami na to uopće ne gledaju tako. Kormilar Ulrich Fader bi vjerojatno rekao: “Mi samo radimo svoj posao.” HANSA‑FLEX odgovara: “Hvala!”

Pomozite! Kao zahvalu za 150 godina neumorne službe i više od 77.000 spašenih života, HANSA‑FLEX u svoje obalne poslovnice postavlja dobro poznate brodove za prikupljanje DGzRS. Sto posto doniranog sadržaja čamaca ide DGzRS-u.